“Jesi li pisala nešto?”, neizostavno je pitanje mog oca na početku svakog telefonskog razgovora. I ne vrede moja bledunjava ubeđivanja da svaki dan pišem nešto, da ima puno tekstova o uslugama, proizvodima i događajima koji su moji autorski i koji su za pojedine teme (hvala klijentima koji to prepoznaju) daleko od pukih reklamerskih poruka upakovanih u PR. Jalov je posao ubediti oca da to ima smisla. Ekonomista po profesiji, novinar po životnom opredeljenju koji upravo traga za svedočenjima ljudi sa Sremskog fronta za svoju veliku pripovetku koju je slušao kao dete, odbija da razume šta znače odnosi sa javnošću. U njegovom poretku, svaki čovek kao društveno biće treba da zna da komunicira. Tu dolazimo do pitanja: Šta će nam profesionalci za tako bazičnu radnju koja postoji od pamtiveka i koju čovek razvija od prvog udisaja na ovom svetu?